Jutro će promeniti sve

Autor: Srđan Simonović

Moj drug i sabrat iz lokalne kafane, Aca, priča telefonom sa kćerkom koja je pre nekoliko meseci otišla van. Jasno mu vidim tugu u očima, ali ih on brzo zatvara i hrabro guta knedlu, znajući da će ona tamo negde imati bolji život. Sa fakultetskom diplomom, apsolutno zdravog načina razmišljanja, a bez straha da kaže šta misli, devojka je lako uvidela da će „tamo preko“ ceniti njen trud i godine sticanja znanja onako kako ovde nisu hteli. Njena odluka je i odluka najvećeg broja mladih koji odbijaju da klimaju glavom i misle tuđim mozgovima, piše u autorskom tekstu Srđan Simonović, konsultant u Humanom centru Mitrovica (HCM).

Nezavisno od toga ko je na vlasti, „igre prestola“ na albanskoj političkoj sceni koje se reflektuju na srpsku zajednicu na severu Kosova, a koje se koriste u različite svrhe, ne prestaju. Česti upadi Rosu i upotreba prekomerne sile služe kao alat vladajućim strukturama kosovskih Albanaca za pridobijanje desno orijentisanih birača. Tačijeva trijumfalna vožnja jezerom Gazivode uz prisustvo velikog broja pripadnika specijalne policije, kao i Haradinajeva taksa od 100% čije su ispunjavanje garantovale duge cevi tih istih specijalaca, samo su neki primeri iz niza sličnih događaja. Tako i gospodin Kurti, u ulozi Deneris Targarjen, šalje svoje Rosu zmajeve na sever u posledenjoj nedelji predizborne kampanje, držeći se za slamku oličenu u nekoliko švercera, posle kraha svog antikorupcijskog programa na čijim krilima je dobio poverenje najvećeg dela albanskih glasača. Nisam siguran da je gospodin Kurti uspeo da načne makar samo delić sistemske korupcije u kojoj je ogrezlo kosovsko društvo.

Na drugoj strani, odsustvo autohtone političke elite koja bi primarne interese srpske zajednice na Kosovu zastupala i pred Beogradom i pred Prištinom dovelo je do katastrofalnog položaja Srba, barem onih koji Kosovo vide kao svoj dom, ma kakav njegov konačan status bio, a koji nisu u misiji sakupljanja sredstava za bezbrižan život u Srbiji ili vani.

Despotski način vladavine kadrova DSS-a na Kosovu koji su kontrolisali sve što se moglo kontrolisati među Srbima, uništio je svaku mogućnost formiranja pominjane autohtone srpske elite koja bi danas mogla da odgovori izazovima iz različitih pravaca i vodi svoj narod u pravcu prosperiteta, što za preostale Srbe na Kosovu jednostavno znači – opstanak. Umesto toga, stvorena je finansijska elita koja je brzinom munje kapital stečen sumnjivim poslovima prebacila u beogradske privatne klinike, kragujevačke robne kuće i nekretnine širom Srbije i van nje. Pripadnici ove elite su, naravno, nestali, iščezli zajedno sa kapitalom koji su stekli teškim „patriotskim radom“. Ideolozi ovakvog načina formiranja srpske političke elite još uvek gostuju po lokalnim TV kanalima i menjaju teze, koristeći reč „patriotizam“ za poteze koje bi svaki slobodno misleći čovek nazvao – korupcijom, a o kojoj je „Insajder“ snimio više nego zanimljiv dokumentarni serijal pod nazivom „Patriotska pljačka“.

Menjajući samo nijanse dok je princip ostajao isti, kadrovi DS-a, popularno nazvani „Žuti“, su učestvovali u uništavanju poslednje prilike za stvaranje autohtone političke elite kosovskih Srba, dovodeći na ključna mesta svoje kadrove koje srpski narod na Kosovu nikada nije prihvatio. Ruku na srce, mora se reći da su kadrovska rešenja „Žutih“ u mnogo manjoj meri posezala za mehanizmima koji primoravaju na poslušnost i jednoumlje nego što su to radili njihovi prethodnici, a do savršenstva doveli njihovi sledbenici. Uz zdušnu podršku tadašnjeg šefa DSS-a, ovi kadrovi DS-a su zamenjeni hibridima iz različitih stranaka ujedinjenih u SNS. Njihovi glasovi imaju težinu ptičjeg pera, a sposobnost donošenja odluka im je veoma diskutabilna. Jedina zajednička crta svih ovih pripadnika srpske kvazi elite na Kosovu je slepa poslušnost i zaštita interesa vladajućih struktura, naravno, na uštrb realnog interesa srpskog naroda na Kosovu.

Da „strah čovjeku kalja obraz često“, svedoče intelektualci čiji bi glas trebao da se čuje, ali se ne čuje. To, samo donekle, može biti opravdano činjenicom da se drugačije mišljenje ne toleriše, ili još gore, ne oprašta. U strahu za svoju egzistenciju, oni su zaboravili da pravi intelektualac, pored toga što je visoko inteligentna osoba sa širokim spektrom znanja koja ume to svoje znanje da predstavi u mnogim aspektima, pa i kroz rasprave i debate, mora da ima kritičko mišljenje, da se bori protiv jednostranog ideološkog i dogmatskog shvatanja sveta pronalaženjem puta za nova rešenja. Pre svega, mora da svedoči istinu. Neka se zamisle oni koji sebe smatraju intelektualcima!

Pošto se na dan nastanka ovog teksta održavaju lokalni izbori na Kosovu na kojima učestvuju i Srbi, a koji neće promeniti ništa, moj drug i sabrat iz lokalne kafane, Aca, priča sa kćerkom koja je pre nekoliko meseci otišla van. Jasno mu vidim tugu u očima, ali ih on brzo zatvara i hrabro guta knedlu, znajući da će ona tamo negde imati bolji život. Sa fakultetskom diplomom, apsolutno zdravog načina razmišljanja, a bez straha da kaže šta misli, devojka je lako uvidela da će „tamo preko“ ceniti njen trud i godine sticanja znanja onako kako ovde nisu hteli. Njena odluka je i odluka najvećeg broja mladih koji odbijaju da klimaju glavom i misle tuđim mozgovima. Oni su trebali da budu elita!

Znam da će se razmišljanje o temi ovog teksta (kod malobrojnih koji će ga pročitati do kraja) okončati pre nego što popiju prvu sledeću kafu. Sutra će doći novo jutro, ono postizborno. Pitam se, da li će zaista biti onako kako pesma kaže, da li će jutro promeniti sve?

Tekst je napisan u okviru inicijative OPEN koju finansira Kosovska fondacija za otvoreno društvo (KFOS), a doprinos je Humanog centra Mitrovica (HCM). Stavovi izraženi u njemu pripadaju isključivo autoru i ne predstavljaju nužno stavove KFOS-a.

Srđan Simonović (Privatna arhiva)
Izvor :
Medija centaer Čaglavica