Piše: Duško Milenković
Po treći put se obraćamo javnosti u rubrici „Građani pišu“ portala KoSSev, sa nadom da će glas javnosti doprineti bar da se započne sa rešavanjem opšteg problema nas vlasnika imanja u ataru sela Miroče, opština Vučitrn. U prvom obraćanju, naveli smo opšte činjenice o našem zajedničkom problemu, a u drugom smo na detaljan način iskazali prirodu i dimenzije problema, kao i naša obraćanja lokalnim i višim institucijama Kosova i predstavnicima međunarodnih institucija i medijskim kućama u Prištini i Beogradu.
U ovom, trećem obraćanju, želimo da naglasimo da su svi dosadašnji napori bili bezuspešni, tako da već 23 godine ni na koji način ne možemo da raspolažemo privatnom imovinom: da je sami obrađujemo, izdamo u zakup ili prodamo, niti možemo da tražimo da nam se izgrade porušene kuće i drugi uništeni objekti. Takođe, želimo da obrazložimo potrebu da se problem sveobuhvatno i korektno analizira i nazove pravim imenom, naglašavajući sledeće činjenice:
– Mi smo vlasnici imanja u selu Miroče, koje je u međuvremenu uništeno i više ne postoji;
– Lokalne vlasti Vučitrna i više institucije Kosova uporno tolerišu ovakvo stanje na terenu;
– Problem je posledica opšteg ponašanja albanske porodice prema srpskoj imovini, nije lične prirode i nije odnos između jedne srpske i jedne albanske porodice;
– Postoji ogroman broj počinjenih teških krivičnih dela prema svima nama;
– Pojedinačna obraćanja institucijama unazad 23 godine nisu ni započela rešavanje problema;
– Dobijene krivične presude nije moguće sprovesti u praksi, jer na terenu ne menjaju stanje;
– Zabrinuti smo zbog opšteg scenarija u poslednje vreme, da se „uzurpatori“ odjednom ne sete i ne tuže nas vlasnike imanja za neke „ratne zločine“ od pre 25 godina.
Naš problem je jedinstven u odnosu na ostale probleme uzurpiranja imovine na Kosovu i zato zahteva „pomoć u rešavanju“ od strane viših institucija vlasti i međunarodnih institucija. Treba „naterati“ tu albansku porodicu da prekinu sa dosadašnjim ponašanjem, a nama treba izvršiti nadoknadu štete i omogućiti nam da raspolažemo privatnom imovinom.
Nemoćni da drugačije iniciramo rešavanje naših problema, planiramo da sredinom februara po treći put ponovimo molbu za pomoć svim institucijama vlasti, predstavnicima međunarodnih organizacija i medijskim kućama u Prištini i Beogradu.
Kao poslednji i veoma izvestan korak, vidimo pokretanje tužbe protiv same države Kosovo pred odgovarajućim međunarodnim sudom, jer više ne vidimo način, volju, ni moć da se naši problemi reše. Za ove 23 godine, preduzeli smo sve što je moguće bilo preduzeti i uverili se da nema volje ni snage nadležnih i odgovornih da se problem reši na nivou institucija Kosova.
Bitne karakteristike koje naš problem čine potpuno jedinstvenim
Prvo, potrebno je problem nazvati pravim imenom. Smatramo da se ne može koristiti termin „uzurpacija“ jer je to pojedinačan odnos dve strane: nasilnika i oštećenog.
Zaposedanje, uništavanje i eksploatacija celokupnog atara sela uz proterivanje i nemogućnost povratka svih vlasnika imanja, najpribližnije se može definisati kao „okupacija“, ali to je termin za sporove između država. Prema broju teških krivičnih dela učinjenih svima nama, može se koristiti termin „teško razbojništvo“, ali nije prirodno da takva dela traju već 23 godine. U odnosu na teškoće u pravom imenovanju problema, ljude koji su ih stvorili ne možemo zvati „uzurpatori“, ni „okupatori“, ni „razbojnici“. U nastavku, zvaćemo ih „komšije“.
Drugo, ovo nije lični nerešen odnos „uzurpatora“ i vlasnika imanja, već je problem svih nas vlasnika imanja nastao po automatizmu, zaposedanjem celokupnog atara sela Miroče od strane „komšija“. Do danas, policija i sud iz Vučitrna naše probleme tretirali su kao pojedinačna „uzurpiranja“ dela imovine nekog vlasnika imanja, što nikako nije realno stanje. Naša jedina „krivica“ je što nam privatna svojina čini deo atara čitavog sela Miroče, koji su oni zauzeli u prirodnim granicama a do imovine drugih vlasnika albanaca iz susednih sela.
Treće, zapanjujući je višegodišnji komfor „komšija“ da bezbrižno i temeljno vrše razgradnju i uništavanje građevinskih objekata bez ostataka na terenu. Takođe, da više od 20 godina seku šume, krče i preoravaju voćnjake, preoravaju međe radi ukrupnjavanja parcela u ogromne površine između reke i šume. Sve to na očigled policije i suda, koji znaju za to još od 2001. godine.
Četvrto, problem nije moguće rešiti u pojedinačnim sudskim postupcima vlasnika imanja zbog prirode i dimenzija kao posledica sledećih činjenica na terenu:
– Postojanja 30 oštećenih vlasnika imanja od strane istih „komšija“ i samim tim prevelikog broja teških krivičnih dela (preko 50) sa predviđenim višegodišnjim kaznama zatvora;
– Pretnji „komšija“ da bi eventualno upućivanje na izdržavanje zatvorske kazne po sudskom postupku jednog vlasnika imanja automatski izazvalo još veće probleme tom istom vlasniku, ali i svim drugim vlasnicima imanja, što „komšije“ potenciraju čak i na sudu;
– Činjenice da iz imovine „komšija“ nije moguće očekivati nadoknadu ogromnog iznosa štete za sve vlasnike imanja;
– Činjenice da donete krivične presude „komšijama“ ne obezbeđuju automatsko vraćanje prava raspolaganja privatnom imovinom vlasnicima te imovine i na terenu su ništavne.
Kratka retrospektiva problema
Tokom 2000. i 2001. godine, jedna albanska porodica iz susednog sela Karače zaposela je svu imovinu svih nas 30 vlasnika imanja atara sela Miroče (inače čisto srpskog) i to:
– 14 vlasnika domaćinstava koji su živeli u selu Miroče, kojima su kuće i drugi objekti domaćinstava razrušeni i iskorišćeni kao građevinski materijal tako da nema ostataka objekata, osim dve kuće novije gradnje-od betona i blokova, koje nije bilo moguće ‘’razgraditi’’ i koje se koriste za svakodnevni život;
– 8 vlasnika imanja, naslednika koji nisu živeli u selu Miroče, neki su imali vikendice i
– 8 vlasnika imanja, koji su živeli u susednom selu Gojbulja.
Osim toga, sečene su šume svim vlasnicima imanja, a voćnjaci uništavani i pretvarani u poljoprivredno zemljište. Sve njive ili livade više vlasnika imovine, ranije parcelisane, preoravanjem međa objedinjene su u par velikih površina, a prema konfiguraciji terena do fizičkih prepreka u vidu reke, potoka i šume i iste se neprekidno eksploatišu svih ovih godina.
Rezultat 23-godišnjeg uništavanja naše imovine je da, ponavljam, selo Miroče više ne postoji na terenu, a vlasnici imanja, čak ni u pratnji policije, nikad nisu uspeli da obiđu svoju imovinu.
U selu je napravljena ogromna farma goveda, za čiju ishranu se koriste naše obradive površine i pašnjaci. Čak, ljudi koji su sve ovo uradili, za obradu naše imovine koriste i subvencije Agencije za poljoprivredu iz Prištine.
Dosadašnji napori vlasnika imanja da rešimo problem institucionalnim putem
Svoje napore, počevši od 2001. godine, usmeravali smo prema tada važećim instutucijama vlasti.
Najpre, do otprilike 2008. godine, prijavama o uzurpaciji imovine policiji u Vučitrnu, od koje nijednom vlasniku nije dat primerak prijave ili zapisnika, niti smo prilikom naknadnih interesovanja o izlasku policije na teren izvešteni o načinu postupanja sa podnetim prijavama.
Početkom funkcionisanja HABITAT-a i KPA-a, podnosili smo prijave i postupali po odgovarajućim procedurama do dobijanja uopštenih rešenja da se oslobodi uzurpirana imovina. Međutim, na terenu ta rešenja nikada nisu bila realizovana od strane institucija vlasti. Čak, sudeći po satelitskim snimcima, sve kuće i pomoćni objekti razrušeni su i odneti u periodu utvrđivanja činjenica i nakon dobijanja rešenja KPS (od 2010. do 2016. godine).
Zbog bezuspešnih napora od 2001. do 2015. godine, zbog potpunog nepoverenja u institucije vlasti, ali i straha za sopstvenu bezbednost u slučaju odlaska u policiju i sud u Vučitrnu, najveći broj vlasnika imanja nije se posle 2015. godine obraćao sudu.
Za nekoliko vlasnika koji godinama vode postupke, sud u Vučitrnu problem tretira samo kao pojedinačan problem „uzurpacije“ dela imanja, nikako ne obuhvativši optužnicom uništavanje domaćinstava i seču šume i voćnjaka. Dva vlasnika su pre par godina dobila krivični postupak proziv „uzurpatora“ za obradive parcele, jedan je čak okončao i postupak medijacije, ali uzalud, jer im ti Albanci i dalje brane da raspolažu svojom imovinom.
Treći vlasnik uporno pokušava da održi prvo ročište. Od 2021. do 2023. godine sud je zakazao i odložio čak 12 ročišta zbog nedolaska tužioca, sudije ili problema u radu suda. Vlasnici koji se nisu obraćali sudu, obeshrabreni su navedenim negativnim iskustvima vlasnika koji godinama traže pravdu na sudu.
Takođe, imamo i problem da sud kao uslov za pokretanje postupka od nas traži svedoke ili dokaze ko je, kada i kako „uzurpirao“ imovinu, iako je opšte poznato da je to nemoguće obezbediti i samim tim je situacija postala beznadežna.
Imajući u vidu navedeno, tokom prošle godine pokušali smo da svoj zajednički problem tako i prikažemo i zatražimo pomoć u rešavanju od viših institucija vlasti u Prištini, ambasada stranih zemalja i drugih međunarodnih organizacija i medijskih kuća u Beogradu i Prištini obraćanjem na e-mail adrese zvaničnih veb sajtova.
Datum i forma obraćanja | Institucije u Beogradu i Prištini kojima smo se obraćali |
08.02.2023.g.Molba za pomoć u rešavanju problema meštana sela Miroče da raspolažu privatnom imovinom, koja je uništena i uzurpirana 20 godina.(8 priloga sa dokazima) | 42 strane ambasade20 međunarodnih organizacija18 institicija vlasti i medija u PrištiniKabinetima nadležnih ministarstava Vlade KosovaE-mail adrese: Aljbin Kurti, Fljora Osmani i Dželjalj Svećlja i drugi predstavnici vlasti. |
01.03.2023.g. Ponovljena molba | Poslato na iste e-mail adrese kao i prvi put, kao i na sledeće nove:– 11 agencija u Srbiji i regionu,– 8 medijskih organizacija u Srbiji i regionu,– 8 stranih kulturnih centara u Beogradu,– 23 javna servisa u Srbiji i regionu– 15 dnevnih novina u Srbiji i regionu |
10.03.2023.g.Naslov: ‘’Meštani sela Miroče 20 godina ne raspolažu svojom imovinom’’ | Prvo obraćanje KoSSev-u za rubliku „Građani pišu“ |
28.04.2023.g.Vlasnici imovine atara sela Miroče, uputili apel za pomoć u raspolaganju privatnom imovinom | Upućeno PTT, preporučeno poslato UNMIK Headquarters, Industrila zone, 10000 PrištinaUpućeno i na e-mail adresama ambasada zemalja Kvinte i institucijama vlasti Kosova |
13.05.2023.g.Naslov: „Još jedan apel kosovskim vlastima i međunarodnim predstavnicima da povratimo sopstvena a uzurpirana imanja’’ | Drugo obraćanje KoSSev-u za rubliku „Građani pišu“ |
Maj, jun i jul 2023.g.Prepiska sa EULEX-om u cilju dodatnih pojašnjenja i dopune predmeta sa novim dokazima Odgovor EULEX-a:– „da nema izvršni mandat i ne može pomoći u iseljenju uzurpatora ili ih sprečiti da se mešaju u imovinska prava vlasnika“.– „da shodno svom mandatu, trenutno sprovodi aktivnosti praćenja pojedinačnih sudskih predmeta koji ispunjavaju određene kriterijume“. | Poslati dokazi o vlasništvu nad imovinom i raspoloživi dokazi o pokretanim sudskim i drugim postupcima za:– 14 vlasnika kuća i imanja koji su živeli u selu Miroče– 8 vlasnika imanja naslednika koji nisu živeli u selu i– 8 vlasnika imanja koji su živeli u susednom selu GojbuljaPoslati dokazi za tri karakteristična primera:– Završen krivični postupak i procedura za medijaciju, vlasnici ni dalje ne mogu da raspolažu imovinom,– Tuzilac odbija krivičnu prijavu – traži svedoke kao dokaz a poznato je da to na Kosovu nije moguće– za dve godine 11 ročišta uzastopno se odlažu, nijedno nije održano. |
Jul 2023. godineMolba za prijem ili razgovor u vezi mogućnosti izgradnje porušenih kuća i drugih objekata | Upućeno više puta Ministarstvu za zajednice i povratak na e-mail adrese, sa priloženim dokazima o vlasništvu imovine i o porušenim domaćinstvima.Nikada nismo dobili nikakav odgovor. |
Svi naši navedeni napori, ponavljamo, ostali su bez odgovora, osim kraće uopštene prepiske sa EULEX-om koji, bar kako se nama čini, po samo sebi poznatim aršinima samo statistički „prati“ način i dinamiku vođenja sudskih postupaka. Tražili smo da nam kažu koje predmete prate i ponudili da učestvujemo u tome, na šta nam nije odgovoreno.
Takođe, jednom je stigao odgovor Ministarstva pravde da se obratimo sudu i odmah smo im dostavili dokaze da smo godinama i to bezuspešno radili, na šta nismo više dobili nikakav odgovor, niti sugestije.
U svim obraćanjima, redovno smo nudili opciju da dođemo gde i kada treba sa dokazima o vlasništvu i o problemima iz pokrenutih sudskih postupaka, na šta nam nikad niko nije odgovorio. Tražili smo prijem od strane Aljbina Kurtija, Dželjalja Svečlje i Fljore Osmani. Tražili smo da pokrenemo procedure da nam se sagrade razrušene kuće i drugi objekti domaćinstava. Nikada nam niko nije odgovorio.
Sa druge strane, izražavamo krajnju zabrinutost zbog uočljive prakse na Kosovu da se Srbi – vlasnici imanja, nakon pokretanja sudskih postupaka za uzurpaciju imovine, hapse zbog navodnih ratnih zločina, a na osnovu izjava upravo Albanaca uzurpatora kao svedoka tih zločina. Iako neki od nas žive na Kosovu, a ostali su za ove 23 godine bar po sto puta boravili privatnim poslom, normalno je da ne želimo da se naši napori „reše“ pokretanjem dugotrajnih i mučnih sudskih postupaka za neke ratne ili bilo kakve druge zločine prema bilo kome.
Iskreno, posle 23 godine proganjanja sa vekovnih imanja i upornog uništvanja i eksploatacije naše imovine, znajući za uspostavljenu praksu iznenadnih prisećanja i „svedočenja“ za ratne zločine od pre 25 godina, ne možemo odjednom da imamo poverenje u korektne namere i poteze vlasti Kosova. Naše ponude da dođemo gde i kada nam se kaže, sada su ograničene brigom zbog hapšenja i dugogodišnjeg suđenja za nekakve „ratne zločine“, za koje bi se „komšije“ ili drugi svedoci setili tek sada kada na svaki način pokušavamo da povratimo privatnu imovinu.
Bez namere da zvučimo neozbiljno ili provokativno, došli bi gde i kada nam se kaže kada bi postojala mogućnost „brze provere“ tačnosti i pouzdanosti izjava „svedoka ratnih zločina“ po principu brzih testova korona virusa, a u vidu njihovog testiranja na detektoru laži ili podvrgavanju hipnozi.
Zaključak
Iz navedenih činjenica, jasno je da je naš zajednički problem jedinstven i veoma složen, sažet međusobno isključivim činjenicama i stvarnim stanjem u praksi.
Zbog ponašanja „komšija“, mi vlasnici imovine već 23 godine ni na koji način ne možemo da raspolažemo privatnom imovinom, niti vidimo kada i kako bi to mogli da radimo. Potencijalni kupci odustaju od kupovine, jer niko ne želi da „kupi problem“ koje bi imali sa „komšijama“.
Donete krivične presude na terenu ne podrazumevaju promenu ponašanja „komšija“, tekući sudski postupci svode se na formalno zakazivanje i odlaganje ročišta, a pokretanje novih krivičnih prijava skoro da nije moguće u praksi.
Sa druge strane, „komšije“ redovno i otvoreno prete (čak i na sudu) da ćemo tek imati probleme u raspolaganju privatnom imovinom ako bi i jedan dan proveli u zatvoru po našim podnetim krivičnim prijavama.
Na pozive za pomoć u rešavanju problema, upućene višim instancama vlasti u Prištini, stranim ambasadama, međunarodnim organizacijama i medijskim kućama u Beogradu i Prištini niko nije odgovorio. Ni jedan od medija nije pokazao interesovanje da se, uz obezbeđenje policije, izađe na teren i na licu mesta provere naše tvrdnje.
Sa druge strane, „komšije“ i dalje krajnje bezobzirno i bezbrižno nastavljaju da eksploatišu naša imanja, znajući da smo mi kao oštećeni nemoćni da ih institucionalno primoramo da odgovaraju za svoje postupke, izvrše naknadu štete i prekinu da nam prave problem u budućem raspolaganju privatnom imovinom.
Mi, vlasnici imanja u ataru uništenog sela Miroče, ubeđeni smo da naš problem moguće rešiti jedino odgovarajućim angažovanjem viših nivoa vlasti u Prištini i/ili predstavnika međunarodnih faktora, koji bi izvršili nadoknadu štete i primorali „komšije“ da zaista prekinu da nam onemogućavaju da raspolažemo privatnom imovinom.